|
|
|
Kako se borite protiv stresa na poslu Prije nego krenem s današnjim postom želim vas sve pozvati da izađete na referendum i zaokružite ZA ulazak u EU, a vi koji mislite zaokružiti PROTIV dobro razmislite još jednom o negativnim posljedicama svoje odluke za cijelo hrvatsko društvo. Svima nam želim da nikada ne okusimo te posljedice i gorak osjećaj izoliranosti. A sada se vraćam na temu svog današnjeg posta... Vrijeme je krize, a kako stvari stoje ista će nas pratiti i tijekom ove godine. Nije baš neko vrijeme za mijenjanje poslova, moramo biti sretni i s ovim koji trenutno radimo. No, redovito čitamo o lošim poslodavcima ili slušamo iskustva prijatelja, kolega s fakulteta i članova obitelji kako imaju lošeg poslodavca. Poslodavca koji ih tjera na neplaćeni prekovremeni rad, obećava im slobodne dane koje na kraju ne mogu koristiti zbog velikog obujma posla, poslodavca koji im zadaje tako kratke rokove za obavljanje nekih zadataka da je to jednostavno nemoguće stići normalnim tempom rada i slično. Sve ove situacije dovode do dodatnog stresa na radnom mjestu. Uz to se u gorim slučajevima zna dogoditi da kasni i plaća, a zbog silne količine stresa međuljudski odnosi unutar tvrtke postaju lošiji. Izlaza iz ovakve situacije na poslu nema ukoliko si ne možete priuštiti davanje otkaza i traženje novog posla narednih 5-6 mjeseci bez ikakve naknade. No, malo ljudi si to može priuštiti (obitelj, djeca, troškovi, krediti) i nekako se mora znati nositi s tim silnim stresom na poslu. Moja preporuka je da odete za vikend na neko kratko putovanje s partnerom, obitelji ili prijateljima. Ukoliko si ne možete priuštiti vikend putovanja, sigurno možete platiti jednodnevni boravak u toplicama koje se nalaze svega dva sata vožnje od grada ili otići na jednodnevni izlet u prirodu. Iako ćete se u ponedjeljak opet vratiti na onaj isti posao koji nimalo ne volite, osjećat ćete se bolje i to će vas neko vrijeme držati. Hvala svima koji ste me redovito čitali ovaj funky tjedan :) Ili smo protiv veza ili za veze Na čitavom prostoru bivše Jugoslavije svjedoci smo da se za zapošljavanje, pregled kod liječnika ili pobjedu na javnim natječajima povlače veze i poznanstva. Ide se toliko daleko da kada tražimo posao ili ne daj Bože vezu za obavljanje važnih pretraga u bolnicama, zovemo ljude koje smo jednom ili nijednom u životu sreli, ali nam jednostavno trebaju i moramo ih zamoliti da „poguraju“ malo stvar. Ne pišem ovo jer glumim neku moralnu vertikalu koja nikad u životu nije iskoristila neko poznanstvo da na jednostavniji način ostvarim nešto. Pišem ovo iz razloga što sam svjedok učestalim korištenjima veza pri pronalasku posla od strane mojih kolega koji sada završavaju fakultete, magisterije, specijalističke studije i slično. Naime, kada jedan kolega pronađe dobru vezu i odličan posao u državnoj upravi ili nekoj banci svi smo sretni zbog njega i čestitamo mu. S druge strane kada neki kolega iz društva na nekom testiranju bude najbolji, na intervjuu briljira, ali na kraju ipak ne dobije posao jer je netko imao (bolju) vezu, tada smo svi ljuti i govorimo kako je ovo društvo užasno, nepravedno, kako treba iskorijeniti takvu praksu dobivanja posla preko poznanstva, kumstva… Pa jesmo li za veze ili protiv takvog načina pronalaženja posla, zapitam se često. Što Hrvati posjeduju Životni standard i kvaliteta života sveprisutna su pitanja u tranzicijskim zemljama dugi niz godina, a posebno danas kada se brojni efekti globalne krize osjećaju u cijelom svijetu. Globalna financijska kriza uzrokovala je rastuću nezaposlenost, pad prihoda, povećanje stope siromaštva i pad u ukupnom blagostanju. Kao posljedica toga javilo se veće zanimanje za temama poput životnog standarda i kvalitete života. Ne postoji definicija koja najbolje opisuje pojam životni standard, već je životni standard definiran kao razina blagostanja dostupna pojedincu ili skupini ljudi. Životni standard se odnosi na dostupnost roba i usluga koje su ljudi u stanju konzumirati i resursa kojima ljudi imaju pristup. Pa idemo vidjeti što posjeduju Hrvati. Stanovnici stariji od 65 godina imaju pretežito vlasništvo nad stanovima bez stambenih kredita, a samohrani roditelji i mlađi od 30 godina pretežito vlasništvo nad stanovima sa stambenim kreditom. Automobil posjeduje 60,7% stanovništa, a drugi automobil u kućanstvu tek 12,6% (iako se po parkingu iza moje zgrade to baš i ne bi moglo zaključiti :D). Motocikl do 50 ccm ima tek 1,4% stanovnika. TV u boji imamo gotovo svi, a drugi tv u stanu ima tek jedna petina stanovništva. DVD posjeduje gotovo 48% stanovnika, osobno računalo sramotnih 44%, dok perilicu rublja ima gotovo 98% stanovnika. Posuđe ipak puno više njih pere na ruke. Perilicu posuđa naime posjeduje samo 27% stanovništva, manje nego mikrovalnu koju posjeduje više od 36% kućanstava. Dobra djela, a ne odricanje Roditelji često tjeraju djecu da nedjeljom odlaze na misu jer je to društveno prihvatljivo ponašanje i jer tako čine svi roditelji u ulici, kvartu, gradu. Isti ti roditelji nikad ne sudjeluju u humanitarnim akcijama, ne potiču djecu da odu u Afriku ili Indiju volontirati tijekom ljetnih praznika ili jednostavno ne organiziraju prikupljanje odjeće u kvartu za najsiromašniju djecu. Čemu „lizanje oltara“ ili još veće gluposti poput odricanja od gledanja televizije na 40 dana u korizmi, kome je to pomoglo? Nikome. Napravite dobro djelo i vjerujte mi osjećat ćete se bolje. Ako 40 dana ne gledate televiziju nećete se osjećati kao da ste nešto veliko i dobro napravili. Nema osjećaja zadovoljstva koji osjećate kada vidite rezultat vaše pomoći nekome. Neki ljudi toliko nemaju pojma o svrsi odricanja da se u na primjer korizmi odlučuju na 40-dnevno mršavljenje i misle da ukoliko su u tih 40 dana jeli samo do 6 navečer ili nisu jeli kolače i čokolade da će se time približiti Bogu. Dobra djela, a ne odricanje, dragi moji. Četvrti rođendan I eto već su prošle pune četiri godine da se družim s blogom. Tijekom godina pisanja dosta se toga promijenilo, od izgleda samog servisa pa sve do broja blogova koji su opstali čitavo vrijeme. Osjećaji prema blogu i zajednici mijenjali su se tijekom vremena. Sjećam se da su u prvim mjesecima pisanja bloga tek rijetki posjećivali moj blog i nisam ni sanjao da će danas biti ovako čitan. Iskreno nisam ni vjerovao da ću ovako dugo ostati vjeran pisanju. No broj posjetitelja bloga nevjerojatno je brzo rastao iz godine u godinu i to me poticalo da nastavim dalje. Na većinu postova sam mogu slobodno reći ponosan, no bilo je i onih koje bih najradije izbrisao. Po tome vidim koliko su duge bile ove četiri godine. Koliko sam odrastao kroz to razdoblje. Dosta je blogera redovito čitalo moj blog u zadnje četiri godine, dosta njih više ne objavljuje nove postove, neki su u potpunosti nestali, neki se povremeno pojave itd. Spomenut ću samo one blogere koji su u posljednjih godinu dana ostavljali konstruktivne komentare, sudjelovali u raspravama na mom blogu i svojim komentarima pomogli da moj blog postane još popularniji nego godinu ranije. To su abecednim redoslijedom: Alexxl, Barba, Bocaccio, Kojotica, Luki, Neverin, Pjesak u Gaćama, Seoska Idila, Shelly Kelly, Suzette i Tox Fox. U 4 godine objavio sam preko 170 postova. Prosjek posjetitelja po postu u prvoj godini iznosio je 62, u drugoj 204, u trećoj 381, a u četvrtoj godini 543. Ove brojke govore da unatoč tome što pišem jedan specijalizirani blog, mogu zainteresirati širu publiku. U početku se to sa samo 62 čitatelja po postu činilo potpuno nemogućim, no već u drugoj godini broj čitatelja se znatno povećao, da bi danas svaki post pročitalo oko 543 ljudi u prosjeku. Imam jednu želju na početku pete godine postojanja ovog bloga. Da se pojave novi blogeri koji će se baviti sličnom tematikom kao i ja, bilo bi mi zanimljivo vidjeti različita mišljenja na iste teme. Hvala svim blogerima koji redovito čitaju i komentiraju, onima koje me potajno čitaju bez komentara i urednicima blog.hr-a koji su me baš u ovom tjednu odabrali za Blogera tjedna. Vaš Funky Business Cijena snižavanja troškova Konzum, Getro, Billa, Kaufland, Lidl, Interspar i drugi trgovački centri, uz rijetke iznimke, često kako bi maksimizirali dobit režu troškove osoblja odnosno zapošljavaju manje osoblja negoli je to potrebno. Sigurno ste se susreli sa situacijom u kojoj tražite informaciju o nekom proizvodu, a osoblja u blizini vas nema i započinjete potragu po trgovačkom centru za nekim prodavačem. Pa nije baš u redu da vi kao kupac morate tražiti osoblje umjesto obratno, da vam prodavači uvijek budu pri ruci i dovoljno dobro informirani o proizvodima koji se nude. Također je moguće da ćete se susresti s prodavačima koji ne znaju odgovoriti na vaše pitanje jer nisu prošli nikakvu edukaciju, obuku, pa nije ni čudno što ne znaju karakteristike proizvoda. Osobno sam imao negativno iskustvo s jednim mobilnim operaterom prošlo ljeto. Naime, ovisan sam o internetu i kada sam na odmoru pa sam želio uzeti mobilni Internet na bonove (preko stika). Kako bi se informirao o usluzi (do tada nisam nešto slično koristio pa mi je trebalo par informacija) zazvao sam službu za korisnike. Operateri u službi za korisnike nisu bili dovoljno obučeni i uz činjenicu da su tijekom razgovora stalno zastajkivali i tražili odgovor u svom računalu, na kraju sam ipak dobio krivi odgovor koji me stajao dodatnih 25 kn nepotrebnog troška. Kompanija mi nikad nije ponudila dodatnih 25 kn na računu za korištenje usluga mobilnog interneta ili 25 kn na računu mobitela za pozive i poruke. Kada će kompanije shvatiti da se dobar kupac lako izgubi ako usluga nije na razini na koju je kupac navikao? Cijena snižavanja troškova pokazat će se prevelika. Snižavanje troškova s druge strane povući će niže prihode što u konačnici neće dovesti do ušteda kompanijama nego gubitaka u odnosu na vrijeme kada su radili bez pokušaja snižavanja troškova osoblja. |
Komentari On/Off
Dnevnik.hr  since 18th January 2008 Dnevnik.hr Do sada vas je bilo na blogu: |
