|
|
|
Nostalgični za socijalizmom? U svim televizijskim i internetskim anketama na pitanje smatrate li da se bolje živjelo u socijalizmu više od 90% sudionika odgovori DA. No često se rezultat ovakvih anketa pogrešno tumači, shvaća. Ne radi se ovdje o nostalgiji za ideologijom tog vremena niti za vođama partije već za vremenom u kojem se osmosatno radno vrijeme poštovalo, u kojem je radnik za svoj rad svaki mjesec primao plaću koja mu je osiguravala dostojanstven život, u kojem je svaki radnik mogao otići desetak dana na more bez da otplaćuje ljetovanje na rate narednih 10 mjeseci, u kojem su se prava radnika poštivala, a stambeno pitanje mladih znatno pravednije rješavalo. Bilo je to vrijeme u kojem je školovanje bilo besplatno. Bilo je to doba u kojem se poslije završenog fakulteta niste kvalificirali za burzu. Danas, pod krinkom neoliberalnog kapitalizma, radimo i više od 10 sati dnevno za plaće koje ne mogu pokriti osnovne životne potrebe, da ne govorimo o odlascima u kino, kazalište, na ljetovanje. Danas samo možemo čitati pisma očajnih majki koje otplaćuju lihvarske kredite u švicarskim francima i šalju svoju djecu gladnu na spavanje. Mnogi mladi mogu samo sanjati o fakultetskoj diplomi, godina fakulteta stoji više od prosječne neto plaće. Specijalistički studiji naplaćuju se do 6 tisuća eura, a doktorski studiji do čak 18 000 eura. Oni koji si to pak mogu priuštiti nakon završenog fakulteta čekaju na posao godinama. Smijeniti čelnike sindikata Izgleda da su hrvatski građani totalno utonuli u beznađe jer ćemo ove godine slaviti Dan rada bez većih prosvjeda. Očito se više od 330 tisuća nezaposlenih od čega više od 100 tisuća mladih osoba ne nada nekim promjenama u skoro vrijeme te iz sindikata ne očekuju da će se na taj dan građani masovno odazvati na prosvjedima. Ja bih možda ipak naveo nešto drugo kao razlog slabog odaziva na prosvjed. To je manjak kredibiliteta kod samog sindikata. Sindikat radnika je razjedinjen (da ne upotrijebim neku prikladniju riječ) i samim time slabašan. Isti ljudi vode manje-više sve sindikate već godinama, ali nema nikakvih pozitivnih promjena. Čelnici sindikata primaju plaće veće od 10 tisuća kuna, a nikakve promjene se ne događaju. Istina je da je hrvatski mentalitet također problematičan, ljude je teško istjerati na ulicu, ali sjetimo se protuvladinih prosvjeda i nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su marširali uzduž i poprijeko gradom Zagrebom i izvikivali „Svi na ulice, svi na ulice!“ te pozivali Jadranku Kosor ispred njene zgrade na Ravnicama da odstupi s mjesta premijerke. Znači da je ipak moguće motivirati građane, ali je potrebna volja i znanje. A naši sindikalni čelnici nemaju ni jedno, ni drugo. A muda ponajmanje. 333.556 Ova brojka predstavlja broj ljudi koji danas nemaju posao u svojoj domovini Hrvatskoj. Oko petine nezaposlenih nema nikakvog iskustva. Mladi, obrazovani ljudi čije su obitelji uložile cijele ušteđevine kako bi poslali svoju djecu na studije u Split, Zagreb, Rijeku, Osijek i sada kada su djeca završila fakultete, obavila dvije-tri stručne studentske prakse, neki od njih proveli i godina dana na razmjeni u inozemstvu, sudjelovali na brojnim konferencijama, volontirali po raznim udrugama, tečno pričaju dva-tri strana jezika, izdvojili su posljednje kune za vozački ispit, ali nemaju posao. Zašto? Jer stvarno nema mjesta u ovoj državi za tako ambiciozne i pametne mlade ljude ILI jer je posjedovanje partijske iskaznice osnovni kriterij zapošljavanja? Ili nešto treće? Za neke mlade osobe koje stvarno imaju impresivan životopis za nekog tko je tek izašao s fakulteta mi stvarno nije jasno kako ne mogu dobiti posao. Nema drugog zaključka nego da je jedini kriterij zapošljavanja danas postala veza i stranačka iskaznica. Znam da nema puno slobodnih radnih mjesta, ali ako ih ima za djecu SDP-ovih dugogodišnjih članova mora ih onda biti i za ovako napredne mlade snage. Ministar Mrsić nudi im volontiranje uz naknadu od 1600 kn i kune im se da neće kuhati kave i fotokopirati u tvrtkama već da će se osposobiti za rad. Kaže da će čak 4 službe to kontrolirati. Bolje rečeno laže da će 4 službe provoditi kontrolu. Ukoliko bi sam ministar i njegovi kolege ministri te saborski zastupnici radili za 1600 kuna mjesečno mislim da bismo mogli mladima ponuditi ipak više od besramno ponižavajućih 1600 kuna mjesečno. Ali gospodin ministar nikada na nešto takvo ne bi pristao jer mu je njegova plaća i sve povlastice u kojima svakodnevno uživa važnija od mladih nezaposlenih ljudi za čiju je nezaposlenost odgovorna i njegova Vlada. Ovaj post možda i nisam trebao napisati jer zaista ne želim da se mladi pronađu u njemu i još dublje utonu u beznađe traženja posla u ovoj zemlji. Neka im dragi Bog pomogne da pronađu neku tvrtku kojoj će zaista trebati radnik, a ne mrtvo puhalo. Sarajevo: podjele nakon rata Oči ne mogu isplakat toliko suza koliko je tužna slika 11 541 crvene stolice u Sarajevu koje simboliziraju 11 541 nevinu žrtvu veliko srpske agresije i genocida. 20 godina prošlo je od početka rata. Rat je završio, kuće su se više-manje popravile, rane se teško, ali nekako liječe, kažu vrijeme liječi sve pa tako će i ratne rane, tvornice se polako obnavljaju, radnici zapošljavaju (?), bolnice su se obnovile, novi bolesnici zauzeli postelje i napunili hodnike, škole obnovile, novi učenici sjeli u klupe, ali podjele ostaju vječne. Narod se poslije rata zauvijek podjeli. Sarajevo, 20 godina poslije početka rata još uvijek živi kao podijeljen grad. Nitko ni s kim. Imam dvije želje i molitve: da se netko kazni za ovo i da podjele potom nestanu. Počivali u miru. Parada Poučan, zabavan i nažalost tužan, tri su riječi koje najbolje opisuju film Parada. Svejedno imam neke zamjerke. Film obiluje stereotipima. Pederi su nježni i rakija im je prejaka, a mrzitelji pedera su tetovirani. Hrvat živi na otoku s nekim životinjama, a Albanac dila kokain. Bogati žive u luksuznim kućama koje su simbol neukusa i osobnih kompleksa, a kuća je okružena siromaštvom. Kraj filma je tipičan klišej, osoba umire za svoja prava. Ali ovo ne zamjeram Dragojeviću jer je želio poslati jasnu poruku homofobnima pa je nešto ovakvo drastično za kraj ipak bilo nužno. Također film je možda malo zakasnio, shvaćate što želim reći. Preobraćenje Limunovog sina, ta scena mi se posebno urezala u pamćenje, valjda sam osjetljiv na odnose sin-otac pa je to pojačalo doživljaj. U svakom slučaju poslana je snažna poruka koja je zaista trebala biti poslana. Smatram da film moraju pogledati sve generacije. Učite kineski Kina je zavladala svijetom – rečenica je koju često puta čujemo u raspravama o ekonomiji. I potpuno je istinita. Kineska ekonomija je najbrže rastuća ekonomija u svijetu. Prosječni godišnji rast iznosi oko 10% posljednjih 30 godina. Kina ima nedostatak radnika, nezaposlenost je ispod prirodne razine nezaposlenosti. Amerikanci masovno odlaze raditi u Kini – ovaj trend je posebno bio izražen za vrijeme recesije u SAD-u. Kineski kao jezik zapravo i ne postoji već je to kolektivni naziv za srodne jezike kojih ima ukupno 13 u Kini, a najpoznatiji je mandarinski i njime se služi većina Kineza i stranaca koji uče kineski. Mandarinski kineski je zapravo službeni jezik u Kini. Mandarinski kineski danas govori gotovo 850 milijuna ljudi. Ukupan broj govornika kineskog prelazi 1.3 milijarde ljudi u svijetu. Moj prijedlog je da se u sve srednje škole uvede kineski kao izborni predmet, a na svim ekonomskim fakultetima da bude obvezan predmet jednako kao engleski. |
Komentari On/Off
Dnevnik.hr  since 18th January 2008 Dnevnik.hr Do sada vas je bilo na blogu: |
